|
recenzii cro :
Tram 11 - Vrućina Gradskog Asfalta
Tram 11 su nakon dobro prihvaćenog prvijenca, nešto više od godinu dana poslije (na samom kraju 2000.) za istu izdavačku kuću (Menart) izdali drugi album, «Vrućina Gradskog Asfalta».
Predstavljen singlom «Samo Kod Nas» album je označio značajan produkcijski pomak dok su vještine dvaju MC-a još uvijek ostale na iznimno visokoj razini. Dash i Koolade su ostvarili veliki napredak, a u listu producenata se upisao i Baby Dooks s produkcijom na «I Malu i Staru» i «Rokalice». Za razliku od prvog albuma ovaj obiluje kvalitetnim gostovanjima koja uvelike popravljaju opći dojam. Tu je Ink na odličnoj pjesmi tužnog karaktera «Samizam», pa Renman na njemu posve prikladnoj temi «Ti Čašpri Iskrivljeno?», zatim Bolesna Braća na nastavku hita «Malu Na Stranu» pod nazivom «I Malu i Staru» i Baby Dooks na pomalo iritantnoj jumpalici «Rokalice» te nešto boljem uradku «Eto Šta Ima!?». Dosta slabo «Politiziranje» je izvedeno u sastavu Prve Petorke (Target, Woo, Nered, El Bahattee, Stupni & DJ Wocas), a kao gost se pojavio i ne baš hvale vrijedan Čola u ulozi hypemana na uvodu u «Samo Kod Nas». Pjevačka gostovanja je ostvarila Divasica Ivana Husar na odličnoj «Za 10 Godina» te već spomenutoj «Samizam», a XL-ovci su zablistali na «Ljubomora Je Kurva». Srž kvalitete ovog albuma ipak predstavljaju drugi i treći singl «A Vi Svi» te «Vrućina Gradskog Asfalta» dok titulu najbolje pjesme bez konkurencije odnosi «Jedno» goleme tekstualne i produkcijske vrijednosti. Tram 11 standard zadovoljavaju i «Zlo i Naopako», «Crni Dani» te odlična «Nit Života». Prisutni su i prilično nezanimljivi napušeni skitovi koji svojom kratkoćom ne narušavaju koncept albuma. «Vrućina Gradskog Asfalta» se pokazala kao vrlo dobar uradak kojem fali malo raznolikosti kakvu je grupa pokazala na prvijencu. Nažalost, ovo je ispao i zadnji proizvod ove legendrane grupe u obliku albuma.
Tram 11 - Čovječe Ne Ljuti Se
Album prvijenac Tram 11-a je definitivno označio početak jednog novog razdoblja na hrvatskoj rap sceni. Ne toliko novim zvukom i kvalitetom koju je donio, nego više uspostavljanjem rapa u Hrvatskoj na mjesto koje zaslužuje. Album je predstavljen serijom katastrofalnih spotova među kojima se ističe spot za "Pad Sistema" koji je izazivao smijeh diljem Lijepe naše. Unatoč tome album je postigao razmjerno velik uspjeh, barem za ovu vrstu glazbe na ovim područjima.
Glavni problem ovog albuma je taj što je totalno neusklađen. Da počnem s produkcijom. Na albumu su radila dva producenta. Dash na 8, a Koolade na 10 pjesama. Dash je na većini pjesama posao obavio vrlo dobro, dok je Koolade po meni zakazao. Za pola pjesama je napravio ljigave "plastične" elektronske podloge, u kojima upotrebljava (ja bih to tako nazvao) bubble stil, jer se uvijek nešto brubucka u podlozi. Najbolji primjer tog stila su recimo podloge za pjesme "Čovječe Ne Ljuti Se" i "Znaš Ko Sam". Ipak nije u potpunosti podbacio, što se vidi u pjesmama "Lančana Reakcija" i "Mikrofon Provjeravam" koje zvuče možda baš onako kako bi Tram 11 trebao zvučati. Dashove podloge su iznijele i dva od tri spota koji su rađeni za ovaj album. Pogotovo dobro zvuče "Pismo 1 i 2", a i Pad Sistema. Općenito većina podloga na albumu daju dojam nedorađenosti nabrzinu sklepanih radova s jednim sampleom, pogotovo ako niti taj jedan sample ne zvući baš previše dobro.
Tekstualno se Target i Woo baš nisu previše iskazali. Album pati od prevelike količine tekstova koji svi više-manje govore o istom, uz poneku ozbiljniju temu u pjesmama kao što su "Crna Kronika" ili "Kaj Ima Lima". Mislim, davno smo se odmaknuli od razdoblja kad smo bili sretni što se tekst uopće rimuje. Ali čak i u pjesmama gdje su teme općenite zna izletiti pokoja pametna misao. Target i Woo su se zapravo dosta vizionarski postavili u tekstovima, pogotovo u svojim rimama u kojima se dotiču Porina. Kad bi se to sve izdvojilo, dao bi se napraviti duplo kraći, ali zato duplo bolji i jači album. Možda bi tako bilo i bolje, jer bi se izbjegao sindrom popunjavanja prostora na albumu remixevima koji zvuče lošije od originala i nabrzinu napravljenim pjesmama koje su napravljene samo zato što je prijatelj iz kvarta poželio nešto odrepati na albumu. Općenito ne mogu naći niti jedno gostovanje koje vrijedi onih sekunda koje je zauzelo na CD-u. Od svih njih je ipak najbolje izdanje pružio El Bahattee.
Skitovi su uklopljeni u pjesme, a uglavnom su to komične priče između Baby Dooksa i Wooa. Cover je izvrsno napravljen. Uz riječi pjesama, dizajn i izvrsne slike tu je i ZET-ova karta tramvajske linije na kojoj je upisano točno 18 pjesama na 18 stanica na kojima staje linija 11, dobro sad više nije tako pošto su produžili prugu do Dubca, ali nema veze. Jedini prigovor je amaterska egzibicija s hrvatskim znakovima, ali osim toga cover dostojno prati album. Uglavnom zaključak bi bio da se album vrijedi imati, makar samo zbog njegovog značenja, tj. zbog toga što je najavio doba u kojem rap ima svoje mjesto na karti hrvatske estrade.
|
Најави се
Регистрирај се
ЧПП
